Školica: Centar za strane jezike Samobor

Osam je sati navečer. Čekam grupu odraslih polaznika talijanskog jezika.

Ulaze dvije najmlađe – studentice, koje još s vrata viču da nisu stigle napisati zadaću (za one starije je to tema koja se više javno ne spominje). Nakon njih jedna mlada majka koja je (vjerojatno) uspjela uspavati svoje dvoje male djece, a čini se kao osoba kojoj više od par telefonskih fraza treba šalica čaja od mente. Tu je i penzionerka koju muči glavobolja od silnih dnevnih zaduženja. Jedan poslovni čovjek koji u odijelu i s aktovkom stiže direktno iz Zagreba neprimjetno se uvlači na mjesto “u kutu”, gdje misli da može na miru dremuckati…

Vidim da od pripremljenog predavanja o prijedlozima u funkciji dativa i genitiva neće biti ništa. Gledam ih i osjećam zahvalnost što su skupili toliko snage da uopće dođu. Red je na meni.

Stavljam CD Andrea Bocellija da prigušeno struji u pozadini i kažem im da pripreme komad papira i olovku. Ustrašeno se pokušavaju pobunit protiv neizrečene uspomene iz đačkog doba, ali ih ubrzo smirujem zadatkom: na četiri dijela papira trebaju nacrtati simbole svog podrijetla, svoj izgled, najljepše putovanje te želje i planove. Gotove papire stavljamo na ploču i svaki polaznik mora pokušati pogoditi koji je čiji i zašto tako misli (naravno, na talijanskom). Vlasnik crteža se za to vrijeme smješka ili klima glavom u znak odobravanja. Ubrzo se upliće i bez mog poticanja objašnjava što koji crtež znači. Gasim Bocellija jer su ga smijeh i isprepleteni razgovor nadjačali.

Davno je prošlo školskih 60 minuta. Jedan čežnjivi suprug mobitelom požuruje svoju ženu i svi polako odlaze. Jedna gospođa kaže: “Jedva sam se natjerala da dođem jer sam bila umorna, a sada se osjećam tako dobro da bih najradije još ostala.”